Neutralnost kao neobjektivnost

„Stvarnost kako ju opisuju novinari je jako udaljena od životne realnosti velikog dijela njihove publike“, rekao je medijski znanstvenik Michael Haller sa Sveučilišta u Leipzigu.

Njegova izjava ticala se prvenstveno izbjegličke krize, a potom i šireg pristupa medija izvještavanju. Na ulogu novinara upozorio je i profesor Aleksandar Bogdanić sa Fakulteta političkih nauka u Banja Luci.

Da bi demokratsko društvo moglo da funkcioniše, neophodno je da su svi građani svjesni svojih osnovnih prava i obaveza vlasti. To važi i za novinare koji treba da u svakodnevnom radu uočavaju kako se ta prava i odgovornosti poštuju ili krše, a kroz izvještavanje o pojavama koje se tiču spomenutih tema novinari daju i značajan doprinos u informisanju građana o njima – naveo je Bogdanić.

Ukoliko je obaveza novinara da bilježe da li se prava i odgovornosti krše, da li u nekom slučaju mogu podebljati, naglasiti ili struktuirati svoj novinarski prilog kada su ta prava ugrožena, ili mora tržiti sugovornika koji će to potvrditi.

Kulumnista Dragan Bursać odgovor vidi u novinarskom žanru.

Ja pišem kolumne, a ne novinarske tekstove. Dakle, istraživački i informativni tekstovi bi trebali ispoštovati pravilo dvije strane i neutralnost novinara. Mišljenje ili kolumna, upravo suprotno, zahtijeva stav, koji nije neka navijačka fatamorgana, nego se prelama kroz prizmu pojedinca (novinara).

Postoji, dakle, mogućnost da se stav iznese kroz promjenu žanra, što u dobroj mjeri rješava određene animozitete ličnog stava i profesionalnosti. Ipak, kolumnističko djelovanje u mnogo manjoj mjeri dobija prostor i rezervisano je uglavnom za pisani medij. Informisanje u dnevnim emisijama informativnog karaktera može ponoviti pitanje neutralnosti.

Naime, upravo prije nekoliko dana mediji su izvijestili o tome da je suđenje Sanjinu Sefiću odgođeno. Iako je cijela država Bosna i Hercegovina imala priliku da uživo prati ovaj slučaj, medijsko izvještavanje o tome, u jednom dijelu medija, neutralnošću navodi na krivi trag. Naime, slučaj se rasteže na dvije godine, i to zbog čestih odgoda. To nije problematizirano.

Jedini slučaj kada se uvid stekao u punom obimu jeste na jednoj jedinoj televiziji. Gostujući za N1, otac jedne od žrtava, Amir Agić, naglasio je suštinu.

Osjećamo se poniženo, ovo je dno dna. Treba kazniti sve one koji ne dolaze na ročišta, zbog kojih se događaju odgode. Nemamo podrške ni od koga, ne vjerujem ni u državu ni u ljude. Ovo je samo ljudskost, nije sud ni ne sud. Čovjek koji sjedi na čelu suda nema ljudskosti.

Novinari, birajući nepodesne sugovornike ili samo pukim izvještavanjem o odgodi ne daju uvid u srž problema. Ta srž se nalazi upravo u činjenici konstantnih odgoda suđenja. Iako je forma zadovoljena i javnost informisana, iako je profesionalno izvješteno o iskazima obje strane, tužiteljskoj i onoj koja se brani, zanemaren je etički aspekt.

Ne postoji propis po kojem će novinar pogriješiti ukoliko naglasi da slučajeve ubistva treba rješavati brže. Naročito tu grešku neće napraviti u BiH, gdje postoje dobro dokumentovani slučajevi predugih parnica.

S druge strane, sve što nije samo najava sugovornika ili faktografija slučaja, jeste lični stav novinara. Da li u tom slučaju novinarstvo postaje samo automatizovano čitanje 2D realnosti, dok spomenuta realnost sa početka teksta izostaje? Sigurno je da publika najviše pažnje daje upravo činjenici da je nemoralno odugovlačiti parnice.

U čorsokaku se nalazimo jer u nemalom broju slučajeva nije praksa komentarisati procese u toku, pa mediji ovakve sudse parnice prenose samo agencijski, ali profesionalno odrađeno, jer imamo dvije strane, i tužiteljstvo i odbranu. Šta nedostaje, ako nedostaje?

Shodno tome, brojni komunikolozi, profesori žurnalistike i javne ličnosti smatraju neutralnost dobrim štitom u koji se može uviti i neobjektivnost. Izostavljanje treće strane kao utjecaj na sadržaj vijesti. Medij, htio to ili ne htio, mijenja i kritičku sposobnost svoje publike. Medij utječe na prosudbu masa, može navoditi i propagandno djelovati. Imati dvije strane ne znači imati i potpunu istinu, zbog čega se medijima opravdano može zamjeriti „rupa u zakonu“.

Model dvije strane uveden je da smanji propagandističku djelatnost, ali on ne podrazumijeva da je tim isija završena. Treća strana itekako je potrebna, makar da napomene očigledno, ubistva nisu poželjna u društvu, njihovo sankcionisanje treba biti brzo i efikasno, makar se to činilo svima jasno.