Pitanje izbjeglica kao pitanje etike, profesionalnosti i odgovornosti

Bosna i Hercegovina je zakašnjelo dobila problem s kojim su se već susrele mnoge zemlje, a to je priliv izbjeglica. Tačnije, najučestaliji naziv za izbjeglice je migranti. Naime, postoji tumačenje po kojem pod pojmom “izbjeglice” podrazumijevamo ljude koji su zbog ratnih sukoba protjerani iz svoje države, takvi ljudi uživaju zaštitu međunarodnog prava, dok se pojam “migranti” odnosi na osobe koje su se odlučile preseliti u neko drugo područje zbog želje za boljim životom.

Iz ugla medija, Al Jazeera je ta koja je preferirala izraz izbjeglice kao humaniji, senzitivniji jezik vodeći računa da samo izvještavanje utjeće i na odnos domicilnog stanovništva na percepciju. Međutim, kako su se pojavili navodi da među migrantmai u BiH nisu samo oni koji su izbjegli iz rata, nego i pobjegli od siromaštva iz Afrike ili Afganistana, koriste se oba termina.

U praksi se i to pokazalo dvojbenim. Izvještati tako generalno je nemoguće, jer nije moguće podijeliti skupine u dvije grupe. Također, ta jezička podjela može ići na štetu jednako unesrećenih ljudi koji djele isti problem (ne)snalaženja u Bosni i Hercegovini.

Gorana Mlinarević, pravnica međunarodnog prava, kaže da je problem još ozbiljniji nego što izgleda na prvi pogled.

Status izbjeglice nije vezan uz rat već uz progon, a progon je jako široka pravna kategorija i razlozi progona mogu biti različiti, samim tim generalizacija i paušalno navođenje razloga zašto su neki ljudi tu gdje jesu spada u domen klevete u najmanju ruku – kaže Mlinarević.

Kako se broj izbjeglica povećavao, tako se i panika širila među stanovništvom Sarajeva, u čemu su pomogli mnogi novinari. Tako se na Avazu, najčitanijem printanom mediju u BiH, te među najčitanijim elektronskim medijima, pojavilo nekoliko ksenofobnih članaka.

Aleksandar Brezar, novinar koji se bavio ovom temom i navedenim člancima, u svemu vidi i jedan dublji odraz logike kapitalizma, navodeći da se pored straha i ksenofobije u „migrantima“ ne vidi mnogo ekonomske koristi. Nezaštićeni, bez advokata i medijskog glasa, o njima se može govoriti bez bojazni od pravosudnog gonjenja.

I ovdje leži ključ problema našeg, istine i obraza radi, krajnje nehumanog odnosa prema izbjeglicama i imigrantima, o kojima pišemo kao da se radi o najezdi skakavaca ili zmija, ili u najboljem slučaju, vremenske nepogode: sveprisutna kapitalističko-interešdžijska logika po kojoj svaki gost je mio, ma koje vjere, boje i nacije bio, ako će doći svojim automobilom, platiti gorivo, ručati… – kaže Brezar.

Pitanjem izbjeglica veoma iscrpno se bavila i N1 televizija, izvještavajući o tome i dovodeći goste u svoj studio. Jedan od njih je bio i Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Opštine Stari Grad Sarajevo u kojoj se nalazio improvizirani kamp u blizini Vijećnice. On je u svom nastupu iznio niz neutemeljnih tvrdnji o navodnim kriminalnim radnjama među izbeglicama, koje su policijski organi ubrzo demantovali. Zbog svega izrečenog mu se obratio otvorenim pismom Minel Abaz, aktivista, politolog i novinar prozivajući ga za širenje rasizma.

Kako možete izjaviti da je „izbjeglička kriza namještena“, da izbjeglice koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu „nisu prave izbjeglice“ i da su to ljudi „koji su većinom bili s one strane zakona“?! Da li je moguće da ne znate da u Siriji rat bjesni već 7 godina, da stotine hiljada ljudi ostaje bez domova, te da moraju, primorani su, bježati hiljade kilometara kako bi našli utočište i siguran dom za sebe i svoje porodice? Ko ste Vi da sudite ko su, a ko nisu, prave izbjeglice? Šta su, ko su „prave“ izbjeglice a ko nisu, kako ih definišete, raspoznajete? Otkud znate da su bili „s one strane zakona“? Jeste li možda razgovarali s njima u parku kod Vijećnice, pa ste ove informacije saznali iz razgovora, iz prve ruke? – upitao je Abaz.

Nažalost, predsednika Opštine voditeljica nije zaustavila, niti postavila neko od pitanja koja je postavio Abaz. Međutim, N1 je do kraja najhumanije izvještavao o izbjeglicama pokazujući da je to bila omaška. Pri tome su zadržali visoki nivo objektivnosti i profesionalizma dajući priliku po prvi put da govore i izbjeglice same, policijski organi, analitičari i političari sa više razina.

Njihovo izvještavanje je znatno doprinijelo humanijoj percepciji izbjeglica u javnosti i još jednom podsjetilo na odgovornost medija i novinara spram posla kojim se bave, a koji mogu da utječu na ljudske sudbine.