Lokalni mediji i sekularizam

Bosna i Hercegovina je nepismeno društvo u modernom socijalnom smislu. Iako ova tvrdnja zvuči preuveličano, podaci koje je dao posljednji popis stanovništva, iz 2013. godine, podupire ovu tvrdnju.

Takva situacija utječe i na medijsku pismenost, a mediji postaju bitan faktor u takvom društvu, jer je društvo niske pismenosti podložnije medijskoj indoktrinaciji.

Međutim, da bi se pravilno razumjelo zbog čega je bosanskohercegovačko društvo nepismeno nužno je prepoznati kontekst i uvesti historijski pogled. Jugoslavija je učinila mnogo da se iskorijeni nepismenost i podigla standard u nedostižne visine spram ranijeg stanja, te bilo u rangu sa ostalim zemljama u tom vremenu.

Današnja BiH je ostala u prošlosti. Podaci od 80.000 nepismenih govore da postoji mnogo starih osoba, većinom ženske populacije, koje nisu išle u školu u Jugoslaviji, uprkos kaznama tadašnjeg sistema. U procentima, to je manje od 3% nepismenog stanovništva. U društvu od prije nekoliko decenija to je odlična statistika.

Međutim, današnji kontekst ne prepoznaje samo poznavanje pisma kao pismenost. Digitalno doba uvelo je i pojam informatičke pismenosti. Razlog je razumljiv, bez računara bi današnje društvo bilo radikalno drugačije. U tom segmentu podaci su katastrofalni.

Od ukupno 3.180.115 osoba starijih od deset godina, informatički nepismenih bilo je 1.229.972 ili 38,7 %.

„Informatička pismenost definiše se kao sposobnost osobe da obradi tekst, izradi tabele, koristi e-mail i internet, dok se osoba koja ne zna obavljati nijednu od navedenih aktivnosti smatra kompjuterski nepismenom.“, navodi N1 pozivajući se na podatke iz popisa.

Posljedica ovog fenomena je osuđenost na televiziju dijela staništva, ili ukoliko i postoji pristup internetu, nepostojanje kritičkog aparata za prepoznavanje objektivnog izvještavanja. Naročito se to odnosi na medije lokalnog karaktera, koji nisu kao veliki mediji pod radarom akademskih radnika, ostalih novinara i analitičara koji mogu reagovati na novinarsko zastranjenje.

Skoro svaki grad u BiH ima svoju lokalnu televiziju i radio. Radio je jutarnja aktivnost u prevozu, jer ne zahtijeva vizuelno učešće. Televizija je večernja aktivnost. S obzirom na patrijarhalno uređenje BiH, gdje su žene češće u kući, televizija je češće i prilagođena takvoj situaciji u društvu.

Istovremeno, lokalni mediji su po pravilu u punoj kontroli lokalnih političkih moćnika, koji te medije koriste za svoje političke ciljeve, među kojima se nalaze nacionalizam kao opijum i želja da javnost bude zabavljena apstrakcijama umjesto konkretnim problemima.

Ogroman udio u programima lokalnih medija otpada na religijske teme. Pojedini mediji imaju više od sat vremena vjerskog programa svaki dan. Čak i informativni program redovno obiluje informacijama o održavanju raznih religijskih manifestacija. Vjerska lica su redovni gosti dijaloških emisija.

Obrnuto proporcionalan je udio edukativnih emsija, kao i asocijacija na sekularizam. BiH je sekularna država, ali nesekularno društvo. Kada bi se o tome cijenila prema lokalnim medijima, o sekularnosti se ne bi moglo ništa saznati. Iako takvi podaci ne postoje, skoro da je nemoguće pronaći i nekoliko minuta programa o sekularizmu ili ateizmu na nekoliko desetina lokalnih medija.

Lokalni mediji svoj posao rade perfektno. S obzirom da su nedovoljno važni sve što objave prolazi ispod radara, pa su tako idealan alat za klerikalnu logiku koja upravlja ovom državom. Sve je spušteno za stepenicu niže, sve je svedeno u sferu poluamaterizma i na razinu jedne malo veće lokalne i vjerske zajednice. Zakon o kleveti ne postoji u praksi, pa tužba po istoj osnovi ne postoji čak ni kao kuriozitet. Projekat koji su u BiH započeli mladomuslimani je najubjedljivije uspio na lokalnoj razini, a vidljiv je u radu lokalnih medija. I sve dok se pitamo otkud nacionalizam, a zaboravljamo male gradove, male grupe, male lokalne televizije odgovor neće biti ni potpun ni tačan, jer u lokalnim medijima nema antinacionalizma, nema opozicije, nema kritike i nema sekularizma. A sve to je dio pismenosti.