Može li Fejsbuk biti novinarski izvor?

S izvjesim kašnjenjem za svijetom na Balkanu se u posljednje vrijeme društvene mreže sve češće uzimaju kao relevantan medijski izvor. Tako se preskonferencije političkih stranaka često čitaju iz facebook statusa političkih protagonista koji na svojim ličnim/javnim profilima iznose viđenja o nekoj društvenoj pojavi.

To istovremeno za sobom vuče i pitanje relevantnosti, granice privatnog i javnog (uzimajući u obzir da javna ličnost na privatnom profilu može odaslati poruku koja u kontekstu šire javnosti ima drugačije značenje) te mijenja i novinarski posao. Ranije, velika medijska platoforma kakva je RT (Russia Today) pokušala je pomiriti pitanje relevatnosti, brzine i modernih tokova informisanja. Naime, znajući da informacije teku brže putem društvenih mreža, a želeći se izgraditi kao medijski servis koji uvijek prvi objavljuje vijesti, RT (nisu jedini) je posegnuo za jednostavnim rješenjem citiranje twiteraa vlastitih autora. Tako su izvještaji iz Sirije bili u kratkom formatu gdje je pala bomba, koliko poginulih i eventualna slika sa lia mjesta. Pitanje relevantnosti su riješili time što su citirali vlastite dopisnike, a brzinu im je omogućila twiter mreža. U slučaju da nisu imali vlastite dopisnike, citirali su freelance novinare uz dopuštenje. Te vijesti su uredno objavljivali na svom portalu uz kratak uvod.

Takva praksa se pokazala uspješnom u smislu brzine izvještavanja. O tačnosti informacija se još uvijek vode polemike. Naime, znalo se desiti da usljed želje za što bržim izvještajem se daju nepotpune informacije. A to je značilo da se usljed nepotpune informiranossti daje drugačija slika nego ona doista jeste. To nije tipično lažno izvještavanje, nije ni dezinformacija, ali jeste suviše skućen osvrt na stanje.

Sa skoro istim problemom se susreću i ovdašnji novinari. Potreba da se konstantno ima medijski sadržaj tjera novinare da citiraju pretežno facebook statuse s obzirom da Twitter ne uživa veliku podršku javnosti. Televizija N1 najčešće citira vlastite autore sa Twitera koji imaju profile jasno označene kao novinarski profili navedenih reportera. U slučaju drugih javnih ličnosti koji nisu dio novinarske ekipe, često se facebook status navodi kao izvor za fotografiju, neku izjavu i slično.

Urednica i novinarka Edina Latif u tome ne vidi veliki problem.

„Nerijetko se događa da se naleti kao na nagaznu minu na neku dezinformaciju, ali i to je sasvim normalno. Jer, čak i kada novinar za izvor ima živu riječ sagovornika kojeg čuva pod uvjetom anonimnosti kao izvora, dogodi se da namjerno budu plasirane dezinformacije. Kolika god je dakle opasnost od društvenih mreža kao izvora informacija, tolika je i od živih sagovornika.“

Nadalje, ističe Latif, i u slučaju facebook izvora, kao i živog saradnika, tačnost se može dodatno provjeriti. Facebook se, smatra ona, koristi tek kao kanal.

Jasna Duraković, u izjavi za Media.ba smatra Facebook i društvene mreže prednošću koja se koristi zbog brzine objavljivanja, kao i činjenice da su mediji tako pristupniji samoj zajednici.

Ipak, smatra ona: „Uz svu svjesnost važnosti društvenih mreža, smatram da se ozbiljni mediji ne bi trebali previše oslanjati na sve što pročitaju na društvenim mrežama bez prethodne filtracije informacije, izvora i provjere istog. U tom kontekstu možemo reći da ne treba društvene mreže stavljati kao primarni izvor informacije, jer on nije uvijek relevantan i kredibilan, već usmjeriti fokus ka korištenju društvenih mreža koje bi novinarima trebale više služiti za pronalaženje kontakata, sručnjaka, uspostavljanja komunikacije s izvorom, pronalaženje ideja za novinarske priče i slično.“

Facebook tako služi kao kanal za pronalaženje kontakata, ali sve češće se to pretvara u zloupotrebu. Naime, fotografije na privatnom profilu bilo koje osobe pripadaju korisniku profila. Mediji u većini slučajeva preuzimaju te fotografije bez dozvole. Zbog masovnosti, slabe kontrole i odsustva novinarske etike ta praksa je izuzetno raširena i bez ikakve sankcije. Time ponekad budu izloženi i drugi članovi porodice.

Često ta praksa proizvede i reakciju, odnosno demant, koji su mediji dužni objaviti. Tako se u demantiju navodi da je stav izrečen u tom statusu lični stav korisnika profila, da ne može biti uzet kao zvaničan i da mediji zadiru u privatnost koju ti korisnici facebooka imaju sa dozvoljenim prijateljima. Dodatno, takva rasprava odvlači pažnju od onog šta je rečeno i preusmjerava je u pitanje sloboda, privatnosti, autorskih prava i slično. Najteži slučaj ovakvih zloupotreba se sreće u političkim obračunima.

Bez regulacije ove pojave od strane krovnih udruženja novinara, vlasti i zakonskih normi, praksa uzimanja facebook statusa kao relevantnih izvora će se nastaviti čekajući ozbiljniji problem povrede privatnosti koji će natjerati na rješavanje ovih problema. Zasad ostaje parafraza: svaki status može i biće upotrijebljen protiv tebe u medijima.