Tema suicida u medijima – tabu i instrumentalizacija

Kraj godine i početak tekuće u BiH obilježilo je nekoliko samoubistava osoba raznih godišta, polova i životnih preokupacija. Mediji su navedene slučajeve objavili kao dio crne hronike. S obzirom na upadljivost navedenih slučajeva suicida, nametnulo se i pitanje tretiranja problema suicida u bosanskohercegovačkom društvu.

Suicid, podjednako invididualni, kao i društveni fenomen sveden je u simplificiranu formu senzacije, posebno ukoliko se radi o mlađoj osobi, ili poznatijoj osobi.

O suicidu se ne govori kao fenomenu koji ima svoje uzroke. Ukoliko se uzroci i navode, često se spomene jedan mogući uzrok. Američki institut za mentalno zdravlje i takav pristup navode kao pogrešan. Oni smatraju da je svako simplificiranje pogrešno. Do suicida vodi barem nekoliko faktora i neće se svaka osoba odlučiti na suicid samo zbog ljubavnih problema, samo zbog financijskih problema, i tako dalje.

U smjernicama tog instituta se navodi još da ne treba koristiti fotografije sa mjesta nesreće, kao i da izjave treba uzimati od stručnjaka, psihologa, te u medijski prilog uvrstiti preventivnu notu, broj SOS telefona, ohrabrenje da ljudi sa problemima potraže pomoć.

Razlog za sve navedene mjere leži u takozvanom Verterovom efektu, tvrdnji da ljudi znaju imitirati suicid ukoliko o tome sazaju u javnosti. Prilozi o suicidu mogu biti motivirajući sa osobu da i sama počini suicid. U većini slučajeva u BiH se ove smjernice ne poštuju. No, ne može se samo to podvesti pod razlog zašto se broj samoubistava povećava.

Još 2015. godine se pojavila informacija o povećanju broja samoubistava u Republici Srpskoj, entitetu BiH. Nacionalistički medij Stav to je predstavio kao ironiju o „boljem dijelu BiH“ (citat je tvrdnja političkih zvaničnika RS, a koji su neprimjereno ismijavali u magazinu Stav). Na taj način se problem suicida sveo na primitivnu nacionalističku raspravu, a statistika o broju suicida u takmičenje između dvije nacionalne skupine. O tragediji porodica, o humanističkim vrijednostima i profesionalnoj etici u novinarstvu nije bilo riječi. Podaci se nisu popravljali nu u narednom periodu.

Podaci koje nude Federalne uprava policije i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske za 2017. godinu pokazuju da je preko 300 osoba oduzelo sebi život do 10. mjeseca. U uvodu su spomenuta nova samoubistva koja će samo biti pridodata ovom broju.

Suicid, smatraju stručnjaci, se mora predstavljati sa dozom empatije, ne tek suhog obavještenja zbog Verterovog efekta, kao preventivna mjera za one koji su razmišljali o suicidu a još nisu pokušali. Zbog toga se i samoj statistici mora prići pažljivo naglašavajući da je statistika generalna, sporedan faktor u pojedinačnoj tragediji, kojem se mora pristupati na drugi način od slučaja do slučaja.

Ipak, statistika je potrebna. Njena potreba se naročito osnažuje u postratnim društvima poput BiH. Naime, iako je BiH izašla iz rata sa velikim brojem osoba koje boluju od PTSP-a, u slučaju suicida skoro nikad nije organizovana nijedna dijaloška emicija koja bi tematizirala odnos suicida i postratnih trauma. Ta tema je apsolutni tabu, iako je itekako poznata u svijetu. Štaviše, može se zaključiti da vladajuća elita u BiH svjesno skriva broj demobiliziranih boraca koji su sebi oduzeli život poslije rata, sve do danas.

S obzirom na nepostojanje preciznih podataka, o toj temi se može govoriti na teorijskoj razini. Naime, podaci o broju suicida značajno narušava sliku koju nacionalistički prvaci žele dati javnosti – o njihovoj brizi za bivše borce. S obzirom da taj broj fundamentalno pokazuje nebrigu, a znajući da je većina medija u BiH u rukama nacionalista, takve teme ostaju marginalizirane i skrivene.

Uzrok suicida, kažu smjernice, ne smije biti simplificiran. Odnosno, za uzrok se ne može navoditi samo jedan razlog, posebno ne za veći broj ljudi. Ipak, nije rijedak slučaj da se neki uzrok prešućuje. Tako se temi suicida u BiH veoma rijetko prilazi sa socioekonomske strane. Ponovo se kao razlog nameće uplitanje vlasti u medije i želja da se sakrije teško materijalno stanje u državi. Naime, niz svjetskih institucija postavlja BiH na dno evropskih zemalja po siromaštvu. Nesumnjivo, to čini značajan faktor koji može doprinijeti suicidu.

Tako je nedavni slučaj samoubistva rudara u BiH, tačnije, u Zenici, ignorisan, iako je postojala jasna veza sa teškim materijalnim stanjem u koje je dospio zbog neisplaćenih dugovanja te firme prema Penziono-mirovinskom fondu.

Najčešće se o suicidu govori kao činu ludila, bez da se analiziraju uzroci. Ne postoji ni institucija koja bi se time bavila na državnoj razini, iako je nužna za postratno društvo. O suicidu često govore nekompetentne osobe poput vjerskih službenika. Suicid se posmatra tek kao još jedna smrt, kojoj je potreban cereonijalan ukop. No, s obzirom da abrahamske religije zabranjuju „podizanje ruke na sebe, božije djelo“ tako se često intimni čin samoubistva pretvara u religioznu pripovijest. Ponekad se o suicidu govori i kao o djelu demonskih sila. Nažalost, takvi narativi se mogu čuti u u manje popularnim, lokalnim medijima koji su u bliskoj vezi sa religioznim institucijama.

Sve naveden pokazuje da postoji sistemski mrak i svjesno održavanje tabua nad temom suicida u kojem učestvuju mediji i politika zajedno. A i samo izvještavanje o toj temi vodi se neprofesionalnim praksama senzacionalizma, simplificiranja, pa sve do nacionalističkog slavljenja i prebrojavanja u kojoj naciji se više puta izvršio suicid.