Poremećaji u ishrani i pozitivan odnos prema telu: „Provela sam život u strahu da će me zvati debela“

Megan Džejn Krab je imala pet godina kada je počela bitku sa sopstvenim telom. Umesto da prvog dana u školi pronađe nove drugare, upoređivala se sa vršnjacima govoreći sebi da je „bucmasta“.

Danas, ona ima više od milion pratilaca na Instagramu, a nedavno je rekla britanskom parlamentu da bi „fobija od debljine“ trebalo da bude prepoznata kao vrsta predrasude.

Bilo joj je potrebno skoro dve decenije da prihvati svoje telo. Godine koje su je dovele do toga bile su ispunjene jo-jo dijetama, razornom anoreksijom i boravkom u psihijatrijskoj bolnici.

Kada je imala 21 godinu – nakon što je napustila fakultet – dostigla je željenu težinu. Ipak, „mrzela je sve“ u vezi sa sobom.

„Znala sam da bez obzira na to koju sam težinu dostigla, to nikada neće biti dovoljno“, kaže Megan, koja danas ima 26 godina.

„Nisam mogla da nastavim takav život. Znala sam da mora da postoji nešto više. Moj poremećaj u ishrani mi je oduzeo toliko toga, izgubila sam mnogo vremena i odbila sam da dopustim da mi uzme još“.

„Slučajno sam na Instagramu naišla na sliku žene u bikiniju koja je pričala o prihvatanju svog tela – bez držanja dijeta, kao i o tome kako živi svoj život onakva kakva je. Nikada do tad nisam zaista verovala da je to opcija“.

View this post on Instagram

How long did it take you to believe that your body was wrong? For me, 4 years was all the time it took to soak up the message that fat was the worst thing that I could be. Worse than mean. Worse than selfish. Worse than rude. Fat was the worst of the worst. A handful of years living in our culture will do that to you. Look around and you'll see what I mean: ? Diet culture wherever you turn – adverts telling you that weight loss is the key to happiness on our screens, in our magazines, whenever we walk down a billboard lined street. · ? Constant whispers of pounds lost and calories regretted, endless praise of people who've managed to shrink their bodies by any means necessary (even if that means is actually dangerous or harmful), and criticism of the ones who've 'let themselves go' or 'lost the battle of the bulge'. · ? Images of beauty celebrated everywhere you look that don't represent what 95% of us see in our mirrors. Even the 5% who fit societal standards of beauty fall short against the work of a photoshop wand, erasing every lump, bump, crease, mark, scar, blemish and hair. How can we believe that our bodies are worth something when we never see them positively represented around us? · ? Rampant fatphobia passed off as 'just a joke', 'for their own good', or 'out of concern'. Fat people in our society are instantly labelled as lazy, ugly, unintelligent, unworthy, a burden. The lesson sinks in: to be fat is to be less than. Less valuable. Less worthy of respect. Less deserving of the space you take up. We forget that our human value has nothing to do with our size, and that nobody should be treated as less than human simply for how their body looks. We take in the messages younger than we think. We hear how the people around us talk about their bodies and the bodies of others. We see the images. We see ourselves. We notice the difference… We have to fight back. Because NONE of us deserve to go through life believing that our bodies are battlefields and our flesh has to be fought against before we get to feel like we're worth something. We are worth the world exactly as we are, we always were, we always will be. ????? #BodyPositivePower

A post shared by Megan Jayne Crabbe ? (she/her) (@bodyposipanda) on Sep 26, 2017 at 12:21pm PDT

Megan je počela da objavljuje fotografije i poruke o pozitivnom odnosu prema telu na svom Instagram profilu Bodyposipanda, pridobivši stotine hiljade pratilaca.

U objavama, sebe naziva „bucmastom“ i želi da njeni pratioci prihvate tu vrstu jezika.

„Reč ‘debela’ je ranija imala moć da me izbaci iz koloseka. Provela sam život plašeći se da će me zvati debelom, nisam mogla ni da vidim tu reč“, rekla je ona.

„Kada sam otkrila pokret za pozitivan odnos prema telu, oči su mi se otvorile za popuno novi način gledanja na debljinu. To je samo još jedna reč, način da opišete svoje telo i moramo da je povratimo“.

Megan je počela da drži dijete sa 10 godina i rekla je roditeljima da želi da bude zdravija, ali su oni ubrzo shvatili da se to razvilo u nešto štetno.

Kada je napunila 14 godina, dijagnostifikovan joj je poremećaj u ishrani, a kada je došla do dvadesetih, mržnja prema svom telu joj je „zauzela toliko mnogo prostora u mozgu“ da je napustila fakultet i preuzela trajnu ulogu negovateljke njene sestre Geme, koja ima cerebralnu paralizu.

Danas, ona sebe opisuje kao aktivistkinju, modela, autorku i govornicu, a nedavno je završila turneju u Velikoj Britaniji gde je pevala, plesala i govorila o kulturi dijeta pred publici od sve ukupno 2.000 ljudi.

Nedavno ju je intervjuisala Fern Koton za njen podkast, Srećno mesto (Happy Place). Ona je kasnije otkrila da joj je razgovor sa Megan promenio vidike, a u podkastu Kako da omanete (How to Fail) autorke Elizabet Dej je rekla i da je to za nju bio „trenutak prekretnice“ .

„Ne mogu da vam objasnim koliko je taj razgovor za mene bio transformativan. Zastajala sam posle svake njene reči i to je za mene bila još jedna promena svesti gde sam shvatila koliko sam još uvek bila neozbirna prema sebi“, rekla je Fern. „Otišla sam nakon toga na letovanje na nedelju dana i obično bih mrzela da nosim bikini i prekorevala sebe zbog ovoga i onoga, ali jednostavno me više nije bilo briga. Bilo je predivno“.

• Upoznajte Anđelu: Imala je 25 kilograma, a sada se sprema za maraton
• „Nije me povredilo što su mi rekli da sam debela“
• Da li je višak kilograma stvar izbora

Megan, koja živi u Kolčesteru u Eseksu, nedavno je dobila poziv da poseti britanski parlament i govori sa vladinom Kancelarijom za jednakost o slici tela, gde je pokrenula temu „fobije od debljine“, za koju smatra da treba da bude prepoznata kao vrsta predrasude.

„Ne možemo da imamo razgovor o slici tela bez rešavanja problema fobije od debljine. Toliko naših nesigurnosti je ukorenjeno u strahu od toga da smo previše debeli, a kod ljudi koji zaista žive u većim telima, fobija od debljine dovodi do diskriminacije u stvarnom svetu, kao i do svakodnevnog uznemiravanja“.

Megan se ponekad na internetu suočava sa kritikama koje dolaze od onih koji veruju da slike sala i celulita promovišu nezdrav životni stil. Ona veruje da razgovori o zdravlju ne bi trebalo da se vrte oko težine i želi da vidi kraj „manjkavog“ Indeksa telesne mase (BMI) i merenju dece u školi jer je „zastrašujuće i ponižavajuće“.

„Ne očekujem da ljudi nužno vole svoja tela, već da teže ka tome da ih poštuju. Imala sam sreće što sam otkrila pokret o pozitivnom odnosu prema telu u uzrastu u kojem jesam, jer sam dobila mnogo poruka od starijih žena koje su provele život mrzeći svoje telo i tek su sada naučile da prihvataju sebe“.

Iako neki svrstavaju Megan u kategoriju „influenserki“, ona nastoji da izbegne taj opis jer „mnogo ljudi to radi zbog vlastite koristi“. Pre svega, ona želi da unese promenu u kulturi držanja dijeta i nada se da će pomoći ljudima da izgrade život koji se zasniva na nečemu više od izgleda.

„Bio je dugačak proces sagledavanja svega u šta sam verovala o težini, lepoti i vrednosti i teranja sebe da to preispitam. Morala sam da stignem do tačke osnovnog poštovanja mog tela i učenja da ne razbijam svoj izgled na komadiće. Sada želim da pomognem drugima da to postignu.

„Kada sam imala pet godina, mislila sam da je biti debela nešto najgore što mogu da budem, internalizovala sam tu poruku u tako mladom uzrastu, tako da sam mnogo napredovala. Provela sam dosadažnji život mrzeći sebe i ne želim da se bilo ko drugi tako oseća“.

U okviru KBC Dragiša Mišović u Beogradu postoji Bolnica za psihijatriju, sa odsekom za adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju. Tamo se leče pacijenti oboleli od poremećaja u ishrani, anoreksije i bulimije. Kontakt telefon je 011/3630764.

Pratite nas na Fejsbuku i Tweets by bbcnasrpskom
Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk