Sloboda medija u BiH

Nakon što je objavljeno da intervju na BHT sa Sebijom Izetbegović, suprugom člana predsjedništva Bakira Izetbegovića i generalnom direktoricom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, neće biti emitovan, uslijedile su salve kritika na rad javnog servisa i ponovo se u javnosti nametnulo pitanje – koliko su u stvari domaći mediji slobodni i nezavisni?

Mario Vrankić, direktor BHT-a, samo je dolio ulje na vatru kada je na pitanje novinara zašto intervju neće biti emitovan, odgovorio:

Neće biti emitovan, to je sve što za sada mogu da kažem.

Par dana nakon ove izjave direktora Vrankića, u gostovanju na televiziji N1, Amir Sužanj, urednik Radija Bosne i Hercegovine se pokazao kao jedini uposlenik javnog servisa koji je imao hrabrosti da osudi ovaj čin, pritom rekavši :

Ovo je najveće srozavanje profesionalnog digniteta od postojanja BHT-a i to pokazuju i reakcije javnosti. Ko je i na čiji nalog i zašto i pod kakvim okolnostima donio odluku da se ne emituje, ne znamo ni mi uposleni u programu. Ni mi ljudi iz programa nemamo više informacija od onoga što smo čuli iz medija. Prema tome, s obzirom da je riječ o dignitetu naše kuće, i mi uposleni očekujemo iste odgovore kao i javnost.

Međutim, ni javnost, kao ni uposleni, neće dobiti odgovore. Neće, jer su nebitni i jedni i drugi. Niko neće dati ostavku radi ovoga, niko neće biti novčano kažnjen jer zakona i da ima, ne bi se sprovodio.

Raznorazni urednici, glavni ali neodgovorni, sprovode samovolju na svim nivoima vlasti koje imaju jer se nalaze na poziciji moći koja teško može biti ugrožena. Tako gospodin Sužanj kaže da ga ne bi iznenadilo da radi ove kritike nesavjesnog rada uprave javnog servisa – dobije otkaz:

Ja sam svjestan realne mogućnosti da me u ponedjeljak zaustavi radnik iz obezbjeđenja na ulazu i kaže da sam dobio otkaz uz besmisleno obrazloženje, na primjer, za iznošenje neistina. No, ja moram priznati da imam odgovornost prema javnoj riječi, prema građanima koji me svaki dan slušaju mikrofonom, hoću da kažem da ne pristajem da budem politička igračka u BHRT-u i van BHRT-a i ne pristajem na ovu sramotnu šutnju. Ako je to menadžmentu da dobijem otkaz, neka me otpuste.

Ovakva bahatost i odnos prema javnosti, ali i vlastitim uposlenicima, nisu ništa novo, nego su posljedica dugog niza godina neodgovornog rada i ponašanja direktora i uprave javnog servisa koji nikada nisu rezultirali velikim posljedicama po aktere. Jedan takav slučaj se desio 2012. godine, kada je bh. javnost svjedočila šokantnom uplitanju u uređivačku politiku FTV-a od strane tadašnjeg lidera SDP-a i ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatka Lagumdžije, koji je snimljen kako daje instrukcije tadašnjem novinaru FTV Darjanu Babiću oko sadržaja njegovog priloga za Dnevnik.

Babić je ispoštovao "dogovor" sa Lagumdžijom i u Dnevnik pustio prilog koji je odgovarao instrukcijama i željama stranačkog šefa. Posljedice ovakvog fijaska bi u normalnoj zemlji bile ostavke svih upletenih, uključujući i Lagumdžije, ali Bosna nije normalna zemlja. Bosna je zemlja gdje tadašnji urednik programa FTV-a i Darjanov šef, Bakir Hadžiomerović, nakon ovakvog skandala, izjavi za Dnevni avaz:

Iako snimke kolege Babića i predsjednika Lagumdžije ništa sporno ne pokazuju i iako se na njima ne vidi nikakvo uređivanje ili utjecaj na novinara, odlučili smo udaljiti Babića na neko vrijeme s malih ekrana, radi pritisaka iz stranih krugova odlučili smo se na ovaj potez. Kolega Babić neće više pred kamere, ali će ostati naš djelatnik. Mi smo profesionalna tv-kuća i ne šutamo ljude tek tako. Imamo dovoljno posla i iza kamera, kojeg će kolega svjesno i profesionalno odraditi.

Dakle ako budete uhvaćeni da kršite sve uzuse novinarske profesije, na javnom servisu vas ne čeka otkaz, nego bolje i udobnije radno mjesto, neko na kojem vaša nagodnost može više doći do izražaja, a manje u oči javnosti. Također, razlog udaljavanja s malih ekrana nije nesposobnost ili neprofesionalnost, ili jednostavno nedostatak znanja, nego pritisci iz stranih krugova, jer direktore i urednike ne zanima mnogo šta javnost misli o javnom servisu. Bitno je i spomenuti da je tadašnji urednik programa i multimedije FTV-a, Bakir Hadžiomerović, bio kandidat SDP-a za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH 2014. godine, dakle nepune dvije godine nakon ovog skandala. Svjesno i profesionalno, nema šta.

Novinarima u BiH izgleda ostaje jedino da nađu zaštitu od politike u politici. Nešto slično kao kada vlasnici kafana plaćaju kriminalce da ih sačuvaju od drugih kriminalaca. Ali nisu samo političari krivi za ovakvo stanje, krivi su i drugi novinari koji se svojevoljno prodaju u službu političkih partija i obnašaju dužnost medijskih dobermana svojih mecena. Kada se dese situacije kao što je neemitovanje Sebijinog intervjua, kada se Dodik papanski odnosi prema Arijani Saračević-Helać, kada četnici u Višegradu hrabro jurišaju na Adisu Imamović, kada FB stranica BOŠNJACI otvoreno poziva na linč Amira Zukića i drugih uposlenika N1, medijski djelatnici moraju znati da su to grozote koje se i njima mogu desiti.

Prema podacima Linije za pomoć novinarima Udruženja BH novinari, samo u proteklih 10 godina je zabilježeno skoro 500 napada na novinare. Ukoliko se nastavi trend nekažnjavanja ovih djela, za očekivati je da će broj napada porasti, a odnos vlasti prema medijima postati još gori, ali tada možda neće biti ni važno, jer će svaka politička opcija imati svog urednika i svoj medij. Jer nam bolje i ne treba.

Vedran Vojinović