O zemlji večnog ponavljanja i njenoj deci

Autor
Aleksandar Nakić

Kreativni direktor / fotograf.

Zamislite da vam neko kaže: „Sve što ste ikada doživeli – svaki trenutak vašeg života, svaki izbor, svaka radost i svaka patnja – ponavljaće se beskonačno puta. Sve što sada radite, radićete opet i opet, zauvek.“ Upravo je to suština Ničeovog mita o večnom vraćanju – koncepta po kom se čitav kosmos, sa svim svojim događajima i dešavanjima, ponavlja beskonačno, u potpuno istom obliku.

Teško je ne pomisliti da srpsko društvo danas, suočeno s nepravdom, nasiljem i neprekidnim ciklusima kriza, zapravo živi mit o večnom vraćanju. Decenijama ne umemo da pobegnemo iz istih obrazaca – od vlasti koje zloupotrebljavaju moć, guše demokratiju, negiraju pravo na slobodne izbore, i građana koji izlaze na ulice da se protiv svega toga bore, do beskrajnog konflikta između apatije i otpora u nama. Peti oktobar bio je dan kada je delovalo da ćemo iz tog kruga odskočiti u nešto sasvim novo. Vrlo brzo bilo je jasno da ćemo nastaviti s našim večitim ponavljanjima. Kao posledicu toga dobili smo iste ljude na istim ili sličnim pozicijama vlasti. Iste službe, iste kriminalce. Svaki trenutak naše kolektivne prošlosti beskonačno se ponavlja, uvek na isti način.

Ali Ničeov mit nije samo filozofski eksperiment. On traži odgovor na pitanje – ukoliko bi se sve zaista ponavljalo zauvek, da li bismo neki sledeći put živeli s više smelosti i autentičnosti? Ili bismo pristali da isti život proživimo opet? Da li bismo kao društvo pristali da se isti obrasci autoritarizma, nepravde i apatije ponavljaju iznova i iznova? Ili bismo radije bili oni koji su učinili nešto da promene tok istorije?

Da bismo izašli iz tog večnog kruga, moramo pre svega odlučno da odbacimo sve svoje stare šablone. Potreban nam je generacijski iskorak koji nije lak, ali za koji smo spremni. A spremni smo, jer smo konačno stigli do tačke neizdrža. „Ovo nije protest, ovo je neizdrž!“ – uzviknula je Anđela Jeremić, studentkinja Filozofskog fakulteta u Nišu, glasom koji je drhtao snagom i odlučnošću. I zaista, studenti su već na pragu toga da razbiju sve naše višegeneracijske obrasce. Vođeni idealima pravde i prava, kreativnosti, razumevanja i ljubavi, oni se ponašaju kao da su odrastali u nekoj zamišljenoj, boljoj Srbiji – Srbiji Zorana Đinđića, a ne u ovoj Vučićevoj. Pokazali su da su nešto najčistije što naše društvo ima. Pametniji od svih „delivery unita“, spin-majstora i marketinških gurua ove vlasti. Oni ne viču „Včć Pdr“, tu krilaticu u kojoj on nalazi bolesno zadovoljstvo, nego „Hoćemo pravdu“. Neiskvareni mrvicama kojima je celo društvo već nahranjeno – fiktivnim poslovima, nameštenim tenderima, balonima udobnosti u koje smo se svi zavukli. Nezastrašeni pretnjama koje im stižu od najviših državnih funkcionera, gaženjima, haubama, noževima, zubima. Uporniji od svih nas zajedno. Uz više saosećanja prema ovom društvu nego što smo ga mi ikada imali.

I kada je već tako, šta svi mi ostali možemo da uradimo da im pomognemo? Kako da svi zajedno ne živimo iste patnje u krug još jednu generaciju? Da ne živimo dane žalosti tako previše često. Kako da stvorimo sistem u kojem će socijalne službe ipak na vreme poslušati savet psihologa u vezi s ubicom iz Ribnikara? U kojem će policija, nakon više prijava građana, ipak oduzeti oružje ocu ubice iz Dubone i Malog Orašja? U kom će pilot major Omer Mehić zauvek biti upisan kao heroj, a ne biti obeležen tabloidnim bljuvotinama? U kojem će dva minuta snimka s Doljevačke naplatne rampe stajati u tužilaštvu, a ne u fioci predsednika. I u kojem će neka odgovorna vlast, njena ministarstva i izvođači slušati mišljenje struke u vezi s rekonstrukcijom nadstrešnice. U kojem nećemo da se naviknemo na to da će tragedije nastaviti da se događaju. Zauvek. U krug.

Lako je – moramo da ih pratimo. Da ih čujemo i da se uključimo u ovu borbu. Svakog dana šalju nam poruke koje su jasne i nepogrešive. Kada pozovu na protest, moramo da budemo tamo gde oni kazu; kada pozovu na blokadu, moramo da ih podržimo; kada pozovu na štrajk, moramo da ih poslušamo. Oni odlučuju na plenumima sučeljavajući ideje, birajući najbolje. Funkcionišu kao košnica u kojoj se tačno zna šta ko treba da radi. Oni su obrisi društva koje dolazi. A nas će sačekati naše udobnosti, planovi, naši poslovi. Sve to biće nevažno ako, još jednom, po ko zna koji put, propustimo šansu da budemo to njihovo – novo društvo. I moramo da shvatimo – dobili smo možda i nezasluženu šansu da više ne živimo u zemlji večnog ponavljanja. Neću reći poslednju šansu, jer to nije tačno – istina i pravda uvek pronađu put. Ali ovo je prilika da ne izgubimo još jednu celu generaciju.

Opozicija, kakva god da je, za to vreme mora na određeni period da žrtvuje svoje političke ambicije. Da pruži svoje resurse, rad na terenu, znanje i najbolje ljude, a da zauzvrat ne dobije ništa. Da se odrekne mogućnosti da vrši vlast sve dok ovo društvo ne bude spremno za to. Da podrži ideju buduće Vlade u kojoj će sedeti najbolji iz ovog društva. Ono što je suštinski započeo Proglas treba da bude put odabira kadrova za tu prvu Vladu slobodne Srbije. U kojoj će konačno prava elita – iako je tu reč ova vlast već uništila – donirati svoj kredibilitet za opšte dobro. Moraće svi zajedno, do poslednjeg čoveka, bez obzira na ideološke razlike, da stanu jedni uz druge, jer će za ovu borbu i poslednji čovek biti neophodan. Da se, nakon ozdravljenja institucija, vratimo demokratiji. A onda, u par izbornih ciklusa, možda uspemo da iznedrimo neke ljude za koje ćemo lakše moći da glasamo. Jer u sistemu u kojem trenutno živimo, to nikada nećemo uspeti.

Nije lako prelomiti šablone na koje smo tako dobro navikli. Nije lako zanemariti sopstvene ambicije, strahove, živote, ideje. Ispitne rokove i godišnje odmore. Želju da naše mišljenje bude jedino ispravno. Ali izuzetno je važan ovaj trenutak. Istorija se retko oseća u vazduhu, ali sada se oseća. Petnaest minuta tišine sa sto hiljada ljudi miriše na istoriju. Petnaest minuta tišine sa ljudima kojima se suze slivaju niz obraz miriše na to da je pravda blizu. Dva meseca gledamo ovu sjajnu decu koja su nam probudila davno zaboravljenu nadu da je sve moguće. Dva meseca u kojima smo svi mi opet postali deca. U kojima moji roditelji, koji imaju 71 i 80 godina, posle mnogo vremena, sa osmehom i optimizmom, držeći se za ruke, odlaze na proteste. Ta energija se vidi i oseća na ulicama. U očima ljudi koji se opet osećaju mlado, kao devetog marta, kao tih hladnih dana zime ’96/’97, kao i u danima pre Petog oktobra. U svima nama koji opet želimo ono što samo dete može da želi – istinu, razumevanje i smeh.

A dete je, prema Ničeu, ono čemu svi moramo da težimo. Tri su faze duhovne transformacije koje je opisao kroz metafore kamile, lava i deteta. Dok kamila simbolizuje pokornost i prihvatanje tereta društvenih normi – fazu u kojoj većina društva ćutke nosi nametnute vrednosti i pravila – lav predstavlja trenutak pobune, borbu protiv tih vrednosti, beskompromisno odbacivanje svega što sputava slobodu. Ali prava transformacija dolazi tek u fazi deteta, koje simbolizuje stvaralaštvo, igru i autentičnost. Dete nije samo pobunjenik – ono stvara. Ne nosi teret prošlosti, već gradi iz čiste slobode i ljubavi prema životu. Faza deteta je ideal koji nikada ne može stvarno da se dostigne, ali kojem svi kolektivno moramo da težimo. Studenti nas svojim primerom pozivaju da to pronađemo u sebi, iako smo namerno učeni drugacije – a i sami smo se trudili da to sakrijemo, jer je tako jednostavno i tako naivno imati dečije ideale.

Da, cilj ovih protesta nije samo destrukcija starog sistema. Ovo nije samo poziv na pobunu. Ovo je sve mnogo više od toga – ovo je poziv na transformaciju. Stvaranje društva koje neće ponavljati greške prošlosti, društva u kojem se ovakve tragedije više ne dešavaju u beskonačnim ciklusima.

Komentari

3
  1. Ovo je KRIK /poziv/ naših inteligentnih studenata za dobro i napredak cele Srbije a ko ga nije čuo ostaće da živi u svom „miru“ , „zadovoljan svojim malim životom“ čekajući da se neko seti i dodeli mu neku crkavicu sa kojom može da preživi pola dana !
    Koliko je pameti , intelekta, samopouzdanja , domaćinskog vaspitanja i neiskvarenosti u tim mladim ljudima koji su ostali čisti uprkos devijantnom društvu i učmaloj tj. kriminalnoj sredini u kojoj su se formirali !
    Ima nas starih koji ih prate i kojima je puno srce i duša zahvaljujući njihovoj inicajativi , osećanju za pravdu i istini , vraćanju dostojanstva narodu i starim vrednostima Srbije.
    Naravno , to se „kosi“ sa težnjama i željama onih koji su na vlasti a i onima koji misle da su se ofajdili služeći ovoj, nepismenoj, lopovskoj, duboko kriminalnoj i nenarodnoj vlasti.
    Kako god , studenti su uspeli da probude i ostale intelektualce.
    Društvo je deformisano a sada je došla transformacija u zdravo, normalno društvo.

Pošalji komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Preostalo Vam je još karaktera.


Molimo vas da se u komentarima držite teme teksta. Redakcija Južnih vesti zadržava pravo da – ukoliko ih proceni kao neumesne – skrati ili ne objavi komentare koji sadrže osvrte na nečiju ličnost i privatan život, uvrede na račun autora teksta i/ili članova redakcije kao i bilo kakvu pretnju, uvredu, nepristojan rečnik, govor mržnje, rasne i nacionalne uvrede ili bilo kakav nezakonit sadržaj.

Komentare pisane verzalom i linkove na druge sajtove ne objavljujemo. Južne vesti nemaju nikakvu obavezu obrazlaganja odluka vezanih za komentare i njihovo objavljivanje.

Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije Južnih vesti.

Smatra se da ste slanjem komentara potvrdili saglasnost sa gore navedenim pravilima.

Administratorima Južnih vesti se možete obratiti preko Kontakt stranice.

Google Play App Store
Prijavite se na naš bilten

Ne propustite najvažnije događaje u nedelji.