Kao što je i danas slučaj sa Vučićevim režimom, tako je i Miloševićev režim pre 25 godina pokušao da se obračuna sa karikaturom Predraga Koraksića Coraxa.
Naime, beogradski nedeljnik Vreme je u broju 133 od 10. maja 1993. godine objavio Coraxovu karikaturu na kojoj njeni akteri učestvuju u dečjoj igri “trulih kobila”, a što je predstavljalo slikoviti prikaz tadašnjih burnih dešavanja u Skupštini Republike Srpske, povodom rasprave o Vens-Ovenovom mirovnom planu, a kojoj su – između ostalih – prisustvovali i predsednik Srbije Slobodan Milošević, predsednik SRJ Dobrica Ćosić i premijer Grčke Konstantin Micotakis.
Na zahtev okružnog javnog tužioca u Novom Sadu, Okružni sud u Novom Sadu je 25. juna 1993. godine odredio sprovođenje istrage protiv Dragoljuba Žarkovića, glavnog i odgovornog urednika nedeljnika Vreme, jer je “javno izložio poruzi” Ćosića i Micotakisa, prikazujući ih na objavljenoj karikaturi “u uvredljivom i nedostojnom položaju”, i time izvršio krivično delo povreda ugleda SRJ i povreda ugleda strane države.
Žarkovićev branilac, ugledni novosadski advokat dr Slobodan Beljanski, između ostalog, u žalbi je naveo da tužilac nije opisao pojedinosti “uvredljivog i nedostojnog položaja”. “U kojim likovima je tužilac prepoznao g. Ćosića i g. Micotakisa? Šta to oni za njih uvredljivo i (…) nedostojno rade? Otkada je igra trule kobile (…) nečasna, uvredljiva i lascivna stvar? Da li tužilac pomalo i sam zazire od svoje imaginacije, pa čak ni sudu, osumnjičenom i autoru ne sme da otkrije šta je on video više i tačnije od ostalih?…”, bio je naveo u žalbi advokat Beljanski.
“Najzad, moramo primetiti da krivično gonjenje za političku karikaturu predstavlja neugodan presedan, koji otvara mogućnost svakovrsnoj arbitrernosti i represiji, u gušenju prava na kritiku i u suzbijanju slobode govora, slobode štampe i slobode umetničkog stvaralaštva. Na način kome je pribegao tužilac svaka kritika može biti shvaćena kao poruga a svaki protest kao pobuna”, naveo je Beljanski.
Nakon žalbe branioca, tužilac je odustao od gonjenja, ali je Beljanski i protiv tog rešenja izjavio žalbu, u kojoj je insistirao da se konstatuje da nikakve istrage protiv Žarkovića nije ni bilo, jer je tužilac odustao od nje. I ta žalba Beljanskog je bila usvojena.
Očito, ni tužilac ni sud nisu bili spremni da se nađu u situaciji da “objašnjavaju” karikaturu, odnosno da tačno i precizno navedu šta su oni to videli a što je nečasno, uvredljivo i lascivno. Uplašili su se, drugim rečima, da bi se iznošenjem sopstvene “imaginacije” zamerili tada svemoćnom Slobodanu Miloševiću.
Kako je, dakle, moguće da im je mašta toliko bolesna da samog sebe prepoznaju u liku Adolfa Hitlera? Ili da sopstvenog vođu prepoznaju kao firera?
Tekst je, uz saglasnost autora, preuzet sa portala Autonomije
Molimo vas da se u komentarima držite teme teksta. Redakcija Južnih vesti zadržava pravo da – ukoliko ih proceni kao neumesne – skrati ili ne objavi komentare koji sadrže osvrte na nečiju ličnost i privatan život, uvrede na račun autora teksta i/ili članova redakcije kao i bilo kakvu pretnju, uvredu, nepristojan rečnik, govor mržnje, rasne i nacionalne uvrede ili bilo kakav nezakonit sadržaj.
Komentare pisane verzalom i linkove na druge sajtove ne objavljujemo. Južne vesti nemaju nikakvu obavezu obrazlaganja odluka vezanih za komentare i njihovo objavljivanje.
Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije Južnih vesti.
Smatra se da ste slanjem komentara potvrdili saglasnost sa gore navedenim pravilima.
Administratorima Južnih vesti se možete obratiti preko Kontakt stranice.
— Komentari
0